GESCHREVEN DOOR
%20Aleksa%20Borkovic%CC%81.jpeg&w=1920&q=75)
Filip Grujić (RS)
Filip Grujić is schrijver, toneelschrijver en filmmaker uit …
VERTAALD DOOR
%20Gaby%20Jongenelen.jpg&w=1920&q=75)
Lena van Tijen (NL)
Lena van Tijen (Amsterdam, 1993) is schrijver, literair vert…
Filip Grujić - 4
08 November 2026
Opet o jeziku. U šatoru sam slušao nastup Ženet Vinterson. Pošto je bila gužva, a ja zakasnio na početak, stao sam sasvim nazad. Nisam je uopšte video, samo sam čuo njen glas. Tako je jasno govorila da u prvi mah uopšte nisam bio siguran da li čita odlomak iz romana ili odgovara na neko pitanje. Jasna, koncizna misao koja deluje da tačno zna gde ide. Kroz minut shvatio sam da je to zapravo bio odgovor na pitanje, verovatno odgovor koji je kroz razne intervjue i nastupe dobro promišljen i već naučen kao pesmica u školi. Svejedno, nije lako nešto tako jasno i kompleksno, bez telepromptera, izgovoriti u cugu. Pomislio sam: “ova žena je izuzetna govornica.” Isto se sećam da sam pomislio i za Ali Smit, slušavši je na književnom festivalu u Utrehtu. Zaista su izvanredno duhovite i profesionalne.
Ali nisu samo one dobre govornice, već ih i mi dobro razumemo. Govore na jeziku (dakle, engleskom) na kojem su im se prve misli i formirale, na kojem su se školovale, jeziku koji im nije samo jezik poslovne komunikacije, niti jezik putovanja, već jezik života, a samim tim i jezik ljubavi, svađa, pomirenja, druženja sa porodicom i najboljim prijateljima. Taj jezik nije za njih uloga (iako penjanje na scenu samo po sebi uvek predstavlja ulogu).
Ženet je nastavila da priča i mi smo se smejali, stvarno joj mozak brzo radi, odgovara u trenutku, nema mucanja koje imamo svi mi drugi neengleski govornici. Nema ništa strašnije nego kad smisliš dobar odgovor na svom jeziku ili još gore, kad smisliš šalu, a onda kreneš da je pričaš na engleskom i na pola shvataš da ti se mozak zavezao u čvor i da jednostavno ne možeš da je izgovoriš na tuđem jeziku. I onda, dok se iskobeljaš iz te jezičke zavrzlame, već je prošao voz. Šala je izgubila ritam, misao oštrinu, a publika strpljenje.
Sećam se imena jednog muzičkog albuma “Being Funny in a Foreign Language”. Dobar naziv. Ali nije samo pitanje humora, već i osećaja sigurnosti. Sećam se kad smo snimali film u Americi da smo se zaglavili pored neke pumpe sa mnoštvom beskućnika (kako to obično i izgleda na zapadu SAD-a). Iako smo znali da je stopa kriminala u tom gradu na značajnom nivou, drugarica mi je rekla: “Užasno mi je što ovo govorim, ali kad ih slušam kako pričaju engleski, deluju mi manje opasno”. Ta rečenica me je pogodila i ostala mi je urezana zato što je tačna. Bojimo se nepoznatog, a ono što nam je poznato (kao što je jezik) prihvatamo kao manje opasno samo jer smo ga toliko puta čuli i gledali. Meka moć pop kulture, tvrda ruka imperijalizma. Na isti način, samo na manjem uzorku, to rade centri moći i u Srbiji. Svaki dijalekt i akcenat koji dolazi sa sela ili preko Drine postaje predmet tihog ili glasnog podsmevanja. Znam mnoge južnjake koji se osećaju manje vrednim, a neretko i glupim, kad dođu u Beograd samo jer ne pričaju na isti način kao druga deca na fakultetima. I onda menjaju svoj govor, svoju mimiku, svoje odrastanje, da bi bili razumljiviji. Da ne moraju da objašnjavaju odakle su im koje reči došle i šta “voditi abrove” znači.
























.png&w=256&q=75)




























