GESCHREVEN DOOR
%20Aleksa%20Borkovic%CC%81.jpeg&w=1920&q=75)
Filip Grujić (RS)
Filip Grujić is schrijver, toneelschrijver en filmmaker uit …
VERTAALD DOOR
%20Gaby%20Jongenelen.jpg&w=1920&q=75)
Lena van Tijen (NL)
Lena van Tijen (Amsterdam, 1993) is schrijver, literair vert…
Filip Grujić - 2
06 November 2026
Vrlo interesantno. Slušam dva holandska/flamanska pisca kako pričaju o svojim debitantskim romanima. Ne razumem ni jednu jedinu reč. Lena mi kaže: “Jedan priča o tome kako njegov junak tokom celog romana sedi na stolici. Drugi da je u njegovom romanu neko nekom (ne znam ko kome) zabo makaze u stomak. Tačnije u pupak”.
Pored mene prolaze reči kao da nisam pretplaćen na njih. Kao da nisam imao dovoljno novca na računu da produžim subscription i sad dobijam glasove, zvuke, slova spojena u meni sasvim neshvatljivu celinu. Jednom sam se tako sa prijateljima našao u Italiji, u nekom selu sa ljudima koji nisu govorili reč engleskog, a mi nismo znali reč italijanskog. Sedeli smo s njima na večeri i pokušavali da popunimo tišinu nekom vrstom komunikacije. Moj prijatelj je, iz samo njemu poznatih razloga, želeo da objasni domaćinima da on radi u tex-mex restoranu i onda je digao ruku u vazduh i uporno pokazivao na svoja rebra, aludirajući na to da se bavi pečenjem rebaraca. Oni ga nisu razumeli, čudili su se njegovim postupkom, verovatno misleći da oponaša tuširanje ili svrab. Tek smo kasnije tokom večeri pronašli način komunikacije. Iz očaja, rekao sam ime jednog italijanskog fudbalera (recimo Materaci) a oni su proizveli zvuk neodobravanja. Zatim su rekli Pipo Inzagi i ja sam shvatio da navijaju za Milan, a ne za Inter. Zatim smo narednih sat vremena ispaljivali razna imena fudbalera i ispuštali zvuke odobravanja ili neodobravanja. Na kraju smo toliko bili srećni, da posle nisam mogao da zaspim od povišenog pritiska.
Ali da se vratim na ovu dvojicu koji čitaju na holandskom. Publika se smeje, što znači da je jedan od njih duhovit. Ali ja to nikad neću saznati.
Slušam ritam jezika, uzbuđenost u glasu, pauze u govoru. Konstruišem dalju radnju njihovih romana. Možda: čovek koji sedi na stolici postane stolica, a drugi čovek sedne na njega. Možda ni on ne može da se pomeri. Gospodinov počinje jedan roman ovako: “Moj otac je bio baštovan. Sada je bašta”, ili tako nekako. On priča o smrti.
A šta se dešava sa ovim čovekom sa makazama u pupku? Da li je time hteo da ubije majku? U svakom slučaju, ne bavim se njegovom daljom radnjom romana. Brinem o zdravlju. Nadam se da je otišao u bolnicu. Ne bi valjalo da iskrvari pred svima zbog toga što ga nisam razumeo.
Evo, sad ovaj sa stolicom opet čita nešto i deluje mi da je uznemiren što ne može da ustane sa stolice. Stalno ponavlja stuhl, reč koju po zvučnosti razumem sa nemačkog. Neverovatno je da taj jezik još nisam naučio. Tri puta sam počinjao, čak mi je deda polu austrijanac. Ali to nije bilo popularno biti posle Drugog svetskog rata, tako da se prababa, dakle Austrijanka, sasvim posrbila. Zato ni mog dedu nije naučila nemački, iz sramote. A onda nije ni on naučio moju mamu, da ne govore da je polutan. Samim tim, ni moja mama nije mene, zato što se bavila nekim drugim stvarima.
Bilo kako bilo, čovek sa stolicom čita veoma uzbuđeno. Stil čitanja mu je na ivici teatralnog, a publika se i dalje glasno smeje. To znači samo jedno: stolica je pobedila junaka u njegovim namerama da ustane.
Posle čitanja, sledi veliki aplauz. Ljudi kupuju pivo. Muzika na zvučnicima poručuje da je bilo dosta lepo oblikovanih reči. Sad je vreme za ove druge, nespretne i nestrpljive da nekog impresioniraju u redu za piće. Željne upoznavanja i prihvatanja.
Te, ipak, bolje razumem.
























.png&w=256&q=75)




























