GESCHREVEN DOOR
%20Aleksa%20Borkovic%CC%81.jpeg&w=1920&q=75)
Filip Grujić (RS)
Filip Grujić is schrijver, toneelschrijver en filmmaker uit …
VERTAALD DOOR
%20Gaby%20Jongenelen.jpg&w=1920&q=75)
Lena van Tijen (NL)
Lena van Tijen (Amsterdam, 1993) is schrijver, literair vert…
Filip Grujić - 3
07 November 2026
Čitao sam na srpskom odlomak iz knjige “I onda opet, iz početka” publici koja ne zna ni reč srpskog. Iza mene je išao titl na engleskom, ali ga ja nisam video. Čitajući, na nekim delovima gde bih očekivao reakciju publike, dobijao sam muk. A onda bi, posle desetak sekundi, na mestu koje, po logici teksta, ne bi trebalo da izaziva nikakvu reakciju, čuo zakasneli smeh ili uzdah iznenađenja. Tek tad sam shvatio da se oni smeju ili čude titlu, pisanoj reči na ekranu iza mene. A moj glas im je očigledno služio samo kao pozadinska buka, bez ikakvog doprinosa smehu ili tuzi. Pomislio sam šta bi bilo kada bih krenuo da mumlam reči, da ih izmišljam usput. Da li bi primetili da je nešto neobično? Da li može da se uoči greška na jeziku koji uopšte ne razumeš?
Kad sam dobio holandski prevod svog romana, uzeo sam da ga prelistam. Otvarao sam knjigu na nasumične stranice i primećivao, ne šalim se, iako ne razumem niti reč holandskog, da je pogođena suština mog jezika. Čitao sam neke rečenice naglas, želeći da im čujem zvučnost (naravno, sasvim pogrešno jer nisam sposoban da proizvedem glasove na holandskom), želeći da uhvatim ritam jezika i da vidim da li mi je blizak srcu. Iako nisam razumeo značenje (ali ga jesam znao obzirom da sam roman pisao pa sam mogao da pretpostavim), osećao sam da se slaže sa mnom.
Oprostite, zaspao sam pišući ovaj tekst, baš na ovom mestu. Verovatno sam hteo nešto da dodam, ali to nikad neću saznati. Bio sam već pijan i izmoren od celodnevnih razgovora. Toliko sam reči juče izgovorio da se osećam kao da sam sve koje znam istrošio. Pred kraj večeri, tako umoran, osetio sam da mi postaje sve teže da formiram bilo kakve misli na engleskom. Sećam se da mi je na nekom drugom festivalu poznanik iz Francuske, isto tako posle celog dana pričanja, rekao: “Čoveče, mrzi me da ti objašnjavam na engleskom. Hajde ti malo pričaj na srpskom, a ja ću na francuskom, ne moramo da se razumemo, samo malo da se odmorimo.”
Onda smo to radili možda par minuta i shvatili da ne vodi nikud. Postalo je veoma neinspirativno. Ipak je u komunikaciji potrebna reakcija, potrebno je da znaš da te neko razume. Da ne pričaš u prazno. Doduše, deluje mi da kod starijih ljudi nije toliko bitno razumevanje, koliko samo prisustvo. Da znaju da postoji neko kome pričaju priču, nebitno da li taj neko razume ili ne. Mi, još uvek mladi, tražimo ipak previše. I razumevanje i prisustvo. Da se neko smeje u pravom trenutku, a ne u delayu.
Sad je jutro i sva pitanja o jeziku su me navela na razmišljanje o budućnosti. Gde ću živeti (obzirom da trenutno ne znam gde živim)? Koji će mi jezik u svakodnevnoj komunikaciji biti primaran?
Sve manje vremena provodim u Srbiji, sve sam više okružen engleskim jezikom i deluje mi da su moje dve ličnosti, jedna na srpskom i druga na engleskom, taman toliko srodne da mogu za obe da kažem da sam to ja. Ali taman toliko udaljene (za centimetar od realnosti, kao u prozi Bena Lernera), da se nikad neće sasvim spojiti.
























.png&w=256&q=75)




























